BIH

Kratki esej o paradajzu

Osvrt s američke verande

Erol Avdović

2.5.2016

Nekako odmah početkom maja krene egzodus dijaspore i ove američke prema Bosni. Potraje to sve do prvih septembarskih kiša. I ide u turnusima. Prvo dolaze oni s najviše slobodnog vremena, penzioneri i oni kojima su jeftinije avionske karte van pune sezone - u ljetnoj špici - važan faktor. Tek onda kreću ostali, koji putuju svuda i stalno.

Etiketiranje i ostalo

I tako, sljedeće godine slušamo “lovačke priče” iz domovine - od razočarenja do oduševljenja. Uglavnom, pretjerane!

E, sad, različite su to pripovijesti. Ali ne odole im obrazovani, dobro stojeći ili sjajno inkorporirani u američko društvo; novopečeni kapitalisti, bivši komunisti, kolumnisti, slavisti i orijentalisti - sve sami znalci svjetskih pomjeranja i vulkanske prašine. 

Onomad je tako jedan ugledni kolega u američkom mediju objavio, doduše više kao da cinkari svoje bivše sugrađane nego kao vlastito uvjerenje - kako, kad god ode u Sarajevo i ispenje se na Trebević, tamo u planinskim birtijama - ne služe alkoholna pića.

Nisam neki puritanac, živio sam i u to doba kad se bez etikete znalo koje je studeno “Sarajevsko”, koje “Laško” ili “Karlovačko” pivo. Ali njegovu pridiku smatram beskorisnom. Čovjek upalio autopilot i ne mrda iz dežurnog trenda stereotipnih kritika. 

Prigovarati gradu u kome se strada zbog viška otrova, od jeftinog alkohola, do opasnih droga i raznih zabluda, jer u zračnim banjama “ne toče” alkohol isto je kao prigovarati što na Trebeviću ima viška kisika, pa treba prodavati CO2.

01pz01-paradajz3-0000

Sve je to zbog lošeg paradajza

U čemu je fol

Kad god se iz Bosne vratim u Ameriku, ja tugujem što ni 20 godina poslije oslobođenja nema onog nekadašnjeg paradajza iz Hercegovine, Makedonije ili Albanije - crvenog, ukusnog i sočnog. I što taj, “naš” balkanski sve više liči na ovaj plastični - “organic” iz američkih staklenih bašči. 

Piva u Sarajevu i širom Bosne ima u izobilju, da ne nabrajam sve te limenke.

Nisam odavno ni naivan. Znam zbog čega kukaju bivši vlasnici onog bivšeg sistema, koji nikako da se pomire sa smjenom generacija. Opisao ih je odlično u “Oproštajnom valceru” Milan Kundera.

Shvatam i zašto je jedan sarajevski kolega neke od nas iz "duple" milenijske generacije svrstao u "polupismeni svijet" koji “u novinama, sa sličicom” iznose “svoje mišljenje o svemu i svačemu”!

Zaboravili smo, eto, da je “Balkanski špijun” Bata Stojković davno rekao Miri Banjac: “Ima ko da u ovoj zemlji misli.” Prolupali smo, i nešto mislim - usuđujem se: sve je to zbog lošeg paradajza! A ne zbog “lošeg vina”, kao što je pjevao Zdravko Čolić.

Jer “znanje je znati da je paradajz voće. A mudrost je znati da se od njega, ipak, ne pravi voćna salata”, napisao je Brajan Odriskol (Brian O’Driscoll), irski atleta i pisac. 

Ma opet nismo mi polupismeni svijet koliko su ovi drugi polupijana svjetina. Naročito oko Prvog maja.